Gotovo da i nema čovjeka koji barem jednom u životu zbog bolnog i otečenog gležnja nije iskusio neugodan osjećaj nemoći i onesposobljenosti za obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti. Statistike govore da je ova povreda druga po učestalosti među svim povredama vezanim uz mišićno-koštani sustav, odmah nakon bolnog lumbalnog sindroma. U natjecateljskom i rekreativnom sportu uganuće gležnja predstavlja najčešću ozljedu, do 25% svih ozljeda. Posebno rizični su kontaktni sportovi poput košarke, nogometa i odbojke, ali i svi ostali sportovi gdje su trčanje i skakanje sastavni dio aktivnosti. Međutim, ozlijediti se možete i neoprezno hodajući po neravnom terenu, ali i kada se najmanje nadate, krivo zakoračivši na rubnjak ili okliznuvši se na ledu na gradskim ulicama.

Stabilnost gležnja održavaju aktivni i pasivni stabilizatori.

Aktivni stabilizatorisu tetive i mišići: m. peroneus longus (glavni evertor stopala), m. tibialis anterior (glavni dorziflektor), m. tibialis posterior (invertor i plantarni fleksor). Ahilova tetiva s m. soleusom i m. gastrocnemiusom najvažniji je plantarni fleksor stopala.

Pasivni stabilizatori su ligamenti: tibiofibularni ligamenti, deltoidni ligament te lateralni ligamenti (lig. talofibulare ant, lig. calcaneofibulare i lig. talofibulare post).

Do ozljede ligamenata najčešće dolazi kod uvrnuća (inverzije) stopala. Obično se najprije dogodi izolirana ruptura prednjeg ligamenta s vanjske strane stopala, a ako se djelovanje sile nastavi slijedi ruptura i donjeg ligamenta vanjske strane gležnja. Samo kod ekstremnih pokreta dolazi do ozljede deltoidnog ligamenta, s unutarnje strane gležnja. Ruptura svih ligamenata obično je praćena i razdorom zglobne kapsule.

Podjela ligamentarnih ozljeda:

Prvi stupanj (gradus I)– karakterizira ga istegnuće ligamenata bez vidljivog puknuća, edem i bol su minimalni ili ih nema, funkcija je obično uredna ili minimalno oštećena.

Drugi stupanj (gradus II)– umjereno teško uganuće koje je karakterizirano izrazitijom boli, a prisutni su edem i ukočenost zgloba. Prisutna je djelomična ruptura ligamentarnog sustava. Potrebno je 2 do 3 mjeseca da se povrate potpuna snaga i stabilnost zgloba.

Treći stupanj (gradus III)– najteži oblik uganuća karakteriziran jakom boli koja nakon početne prisutnosti može popustiti uslijed pucanja živčanih vlakana. Edem je velik i praćen intenzivnom ukočenošću zgloba. Prisutni su i znaci labavosti zgloba kao posljedica totalne rupture postraničnog kompleksa ligamenata i zglobne čahure.

Luksacija gležnja je puno rjeđa ozljeda od distorzije. Do luksacije dolazi pri primjeni veće sile na zglob i gotovo je uvijek praćena frakturom koštanih dijelova talokruralnog zgloba.

Liječenje akutne ozljede I. i II. stupnja je funkcionalno konzervativno i dijeli se u tri faze:

PRVA FAZA (48 sati od ozljede):

  • Rest – odmor i pošteda od opterećenja
  • Ice – krioterapija
  • Compression – kompresija elastičnim zavojem
  • Elevation – horizontalni podignuti položaj noge zbog bolje drenaže i smanjenja edema gležnja.

DRUGA FAZA (1-3 tjedna od ozljede) – zaštita ligamenata ortozom ili bandažom.

TREĆA FAZA (traje 1 – 3 tjedna) – intenzivna fizioterapija koja ima za cilj istezanje i jačanje muskulature te povećanje i održavanje opsega pokreta. Proprioceptivne vježbe na balansnim platformama i uz pomoć kinezioterapijskih pomagala: lopte i elastične trake.

Liječenje akutne ozljede III. stupnja je funkcionalno konzervativno ili primarnom rekonstrukcijom ako to zahtjeva težina ozljede.

U slučajevima umjerenog i teškog uganuća ponekad može doći do komplikacija čak i nakon zarastanja ligamenata. U jednom od ligamenata može se razviti kvržica zbog  koje nastaje konstantno trenje u zglobu koje uzrokuje kroničnu upalu i eventualno trajno oštećenje. Do poboljšanja često dovodi injiciranje kortikosteroida u gležanj koji smanjuju upalu i lokalnog anestetika koji smanjuje bol. Ponekad šok zbog teškog uganuća može imati za posljedicu spazam krvnih žila u gležnju i smanjen protok krvi. Uslijed toga može doći do oštećenja kostiju i drugih tkiva u zglobu koji ostaju bez odgovarajuće krvne opskrbe. Ovo stanje naziva se Suddeckovom atrofijom te može izazvati bolni edem stopala. Bol, koja je često intenzivna, može se pomicati iz jednog područja gležnja i stopala u drugo. Unatoč boli, pacijent mora nastaviti hodati. Od velike je važnosti stručna edukacija pacijenta od strane fizioterapeuta te odgovarajuća psihološka pomoć.

Prevencija  ovakvih ozljeda moguća je ponajprije kod sportaša za vrijeme treninga i natjecanja, odnosno utakmica. U prevenciji nastanka sportskih ozljeda najvažnije su vježbe zagrijavanja i istezanja. Ovdje je uloga fizioterapeuta iznimno važna jer on, uz trenera, provodi ove vježbe i educira sportaša kako ih pravilno izvoditi. Vježbe istezanja izvode se prije i nakon treninga odnosno natjecanja. Važnu ulogu u prevenciji ima i adekvatna sportska obuća te bandažiranje zglobova pomoću flastera ili steznika.

Pregledom priložene literature dolazimo do zaključka da su distorzije gležnja vrlo česte u traumatologiji mišićno-koštanog sustava (10% svih posjeta hitnim ambulantama). Budući da oko 40% osoba koje ozljede gležanj ne potraži medicinsku pomoć, česte su habitualne distorzije koje dovode do slabosti ligamentarnog sustava gležnja. Stoga je vrlo važno već pri prvoj distorziji adekvatno educirati pacijente (RICE terapija), a ponajviše ih naučiti vježbama jačanja muskulature gležnja i stopala te kako prevenirati eventualne kasnije distorzije, posebno kod sportaša.